Ovu knjigu bih mogla nazvati letnjim štivom ili letnjom knjigom, kada bih znala ili kada bih bila sigurna šta tačno znači takvo deklarisanje?! Pretpostavljam da svaka knjiga može biti letnje ili zimsko štivo, a šta ćemo i čime ćemo se zabavljati leti ili zimi zavisi pre svega od nas samih i naših afiniteta. Ako bih to uporedila sa odnosima među ljudima, da li smo leti skloniji zaljubljivanju ili smo skloniji nekim kratkotrajnim ljubavnim avanturama, pogotovo ako smo na plažama (a i ne samo na plažama) okruženi mnoštvom, manje ili više privlačnih, skoro pa golih ljudi? Da li smo zbog toga podložniji nekim "prljavim strastima" i "povarenoj mašti"? Da li se možda zimi više zaljubljujemo na duže staze, jer je mnogo više prepušteno mašti, manje izloženo pogledima? U stvari, da li uopšte postoji pravo vreme za ljubav? Hm... pišem "ljubav", a u stvari mislim na seks, ili što bi u sličnom stilu još davno rekli "Buldožeri" - ljubav na prvi krevet . Pa dobro, nekad su ova dva pojma veoma povezana, a ponekad mi se čini da su u pitanju dve potpuno različite stvari – neko će reći da je imao seks, a neko da je vodio ljubav sa nekim (mada za ovo vođenje ne treba povodac, ili možda nekom treba?)...
Kakve veze ima smrtna kazna sa kuvarancijama?
Ima veze po više osnova: prva je ta što poznajem pisca ove knjige Ivana Lazarevića.
Druga je što smo tokom poslednjih par godina zahvaljujući poslu, odnosno radu za Srpsko bibliofilsko društvo postali ujedno i prijatelji.
Treće je da se kuvarancije osim pisanjem o hrani za telo, bave i hranom za dušu, kao što su knjige.
Za kraj nabrajanja sam ostavila malo čudan, ali ipak razlog, a to je: šta osuđenici na smrt biraju za svoj poslednji obrok? Da li se neko nekad zapitao šta je to što bismo mogli pojesti i reći -E posle ovog mogu i da umrem! Ja nikad nisam pomislila tako nešto, jer uvek mislim da postoji nešto još bolje za šta bi vredelo živeti bar još malo.
Možda tema jeste morbidna, ali na kraju krajeva i smrt je deo života. Jedino što način na koji se završava život osuđenih na smrt ne može da se nazove prirodnim krajem, ali da li možemo da se sažaljevamo nad sudbinom osuđenika? Da li su ti osuđenici imali sažaljenja za one kojima su naneli zlo? I da li ima smisla pričati i pisati o tome šta je to poslednje što je neko pojeo? Pošto je to teško filozofsko pitanje u koje ne bih smela da se upuštam, preporučujem vam da pročitate ovu knjigu, a kao i što sam autor predlaže, zaključke donesete sami. Ova priča je samo jedan mali deo onoga što se u knjizi nalazi, a ukoliko ste zainteresovani da je celu pročitate, knjigu možete poručiti od autora, preko sajta www.sbd.org.rs.
U nastavku je tekst koji je autor Ivan Lazarević napisao o smrtnoj kazni za Kuvarancije i za šta mu se i ovim putem još jednom mnogo zahvaljujem:
Kada je posao u pitanju imam tu čast (pri tome ne mislim na neku finansijsku dobit) da radim u jednoj od najvećih zdravstvenih ustanova u Srbiji, a kada su neke teme, priče ili saznanja u pitanju imam privilegiju jer se nalazim na "izvoru" mnogih informacija vezanih za zdravlje (mada ovo ne znači i da tu teoriju primenjujem uvek u praksi). U ovom slučaju ta privilegija je i što sam od našeg doktora i profesora, dobila knjigu (na pozajmicu samo) koja se zove "Evropski kuvar" i koja predstavlja preporuku Evropskog udruženja kardiologa (European Society of Cardiology) za zdravu ishranu, bar kada su u pitanju srce i krvni sudovi.
Autori ove knjige su Roberto Ferari, Claudia Florio i Paolo Zappaterra. Ukratko o sadržaju i nastanku ove knjige: