Šareni letnji ražnjići bi ukratko mogli da se opišu i definišu kao pražnjenje frižidera, ili "kupi-razno-povrće-koje-možeš-naći-na-pijaci" iseckaj i naslaži na štapiće zvane ražnjići. Ovde stvarno samo vaša mašta može da bude granica. Jedino o čemu treba da vodite računa je to da u jednoj kombinaciji koristite ono povrće i meso kojem treba otprilike isto vreme da bi se ispekli. U punoj letnjoj sezoni, ako niste od onih koji moraju da jedu meso, ovakve ražnjiće možete praviti i samo od povrća, gljiva ili ribe.
U skladu sa, ili u nastavku prethodnog recepta sa lisičarkama - slede vrganji. :)
Ako bih vrganje poredila sa lisičarkama, teško da bih mogla odrediti koje su ukusnije, tj. koje mi se više sviđaju. Vrganj je, nasuprot nežnim i blagim lisičarkama, intenzivnog ali očaravajuće zanosnog mirisa i ukusa. Bez obzira da li je ovo krajnje subjektivno ili sasvim objektivno mišljenje, moram da kažem da je kombinacija vrganja i sira nešto što spada u hranu u kojoj uživaju sva čula. E sad - stvar ukusa može neko reći, ali kada su gljive u pitanju nema boljih od vrganja i lisičarki, jedino što ne mogu da se odlučim ni za jednu ponaosob. Moram još da dodam da, iako su tartufi najskuplje i vrlo cenenje gljive, ja nisam nešto raspamećena njihovim ukusom (i zato ih ne uvrštavam u moje omiljene), ali i to možete smatrati krajnje subjektivnom konstatacijom. I naravno, pošto ne mogu da se odlučim koje od ove dve vrsta gljiva više volim - ja sam ih "spakovala" u jedno jelo na sledeći način:
Iako sam to već napomenula, moram da ponovim (a sigurna sam da ću to još koji put ponoviti): lisičarke su za mene najlepše i najukusnije gljive. Prošle godine sam u tekstu o lisičarkama pisala kako je kod nas u Novom Sadu vrlo teško, tačnije nemoguće pronaći ih na pijaci. Kako se snalazim? Ili preko "veze" i poznanika koji su toliko ljubazni da mi ih donesu iz Srbije, ili sama, kao što sam to uradila i ove godine jer sam iskoristila boravak u Vrnjačkoj Banji (na informatičkom skupu Infotech) da barem za neko vreme obezbedim sebe svežim lisičarkama i vrganjima.
Ovde nemam mnogo šta da pišem, recept je vrlo jednostavan i brz. A kao što uvek ponavljam, najbolja jela su ujedno i veoma jednostavna (bar što se mog ukusa tiče). Lisčarke se očiste, najbolje četkicom, ako su krupnije iseku se na polovine ili četvrtine i proprže se na puteru. Na omekšale gljive mogu se dodati izmućena jaja i ispeći sve zajedno kao kajgana, a mogu se i posebno ispeći jaja kao omlet, a gljive se dodaju preko, na kraju pečenja. Naravno, sve se posloli i pobiberi po ukusu. Uz lisičarke od začina nije potrebno mnogo, skoro pa da ništa i nije potrebno - dovoljan je sveže mleveni biber i možda tek malo sveže naseckanih perca mladog belog luka. Što se mene tiče, lisičarke imaju tako lepu aromu, odnosno miris i ukus, da ih je prosto šteta maskirati nekim jakim začinom.
Kao što rekoh, veoma jednostavno, brzo, a fenomenalno ukusno jelo.
Kod ovog recepta jedini problem je pronalaženje ovih gljiva u Novom Sadu i okolini...
Još jedan od jednostavnih recepata za jelo koje može da se sprema ili u tiganju, ili na roštilju. U ovoj mojoj "kuhinjskoj" varijanti bez vatre, drva i mirisa dima, uz meso u tiganj treba dodati i malo dimljene slaninice - zbog mirisa ;)
Opet nemam neku određenu meru, ali otprilike za mene i moju porodicu i naše apetite računam po jednu krmenadlu, jedan režanj slaninice i po desetak lisičarki i neku salatu kao prilog.
Za mene jedna od najukusnijih i najlepših gljiva. Ne mogu da kažem da ih mogu pronaći u Novom Sadu na pijacama, što znači i da ne mogu da ih pripremam često, ali kada uspem da ih nabavim to je onda prava gozba.
Šta kažu nutricionisti za lisičarke?
Kao i sve druge gljive i lisičarke su dobar izvor vlakana, obiluju vitaminima B1, B2, C i D, a najviše vitaminima A i C, zatim minerali kao kalijum, gvožđe, cink i kalcijum, a zahvaljujući vitaminu D preporučuju se kod prevencije bolesti kostiju (npr. rahitisa, osteoporoze i sl.)...